Vješte i osobne izvedbe

Talijanska pijanistica Stefania Neonato za svoj je zagrebački nastup na povijesnim instrumentima izabrala strogo klasičan program za koji bi svaki posjetitelj koncerata, osobito diskofil, pomislio da ih zna napamet, ili možda već umorni slušatelj – „opet to“. Opet Schubertova bedurica, opet Brahms... No ponovno se pokazalo da je izvedba uživo oživljavanje zapisa u tom jedinstvenom „upravljanju“ protokom vremena. S „upravom“ slušatelj može uživati, raspravljati, svađati se, smijati ili plakati. Stefania Neonato svirala je na dva obnovljena klavira iz zbirke Ljubomira Gašparovića. Dakako, ovisno o repertoaru. Jedan je bio fortepiano koji je Karl Schmidt sagradio u Bratislavi oko godine 1840, a drugi klavir Bechstein, glazbalo mlađe tridesetak godina, sagrađeno 1869.

Moćniji, ali i meki ton Bechsteina u drugom dijelu večeri poslužio je za ekskluzivno romantičarski repertoar: Šest skladbi za klavir, op. 118 kasnog opusa Johannesa Brahmsa. A potom u dodatku i za maštovitu i opsežnu Schumannovu arabesku i improvizacijski Hommage Chopinu. Stefania Neonato diplomirala je klavir u rodnom Tridentu na sjeveru Italije, ili ako hoćete u južnom Tirolu. Poslije se specijalizirala za izvedbu na povijesnim glazbalima. Preko oceana stekla je i doktorat iz povijesne izvedbene prakse kod znamenitoga Malcolma Bilsona. Osim koncertantnog djelovanja, osobito na festivalima rane glazbe, odnedavna, od godine 2013, ona predaje fortepiano na Visokoj glazbenoj školi u Stuttgartu. Njezina posvećenost povijesnim izvedbama i temeljito znanje, u skladu s američkom praksom naveli su je da na početku svakog dijela koncerta održi i malo predavanje. Višak, ako se pretpostavi da i publika ponešto zna. A ako ne zna, tu je iscrpna programska knjižica. U tom malom predavanju jedino se nije činila kurtoaznom zahvala Umjetničkoj organizaciji Cristoforium na sačuvanim i održavanim vrijednim instrumentima. Sve ostalo govori glazba.

Često izabirana i možda najčešće svirana posljednja Schubertova Sonata u B-duru nastala je svega šest tjedana prije njegove prerane smrti. Navodno je tri velike posljednje klavirske sonate Schubert izveo sam u jednoj večeri na privatnoj zabavi. Simfonijski razmjeri Sonate u B-duru sadržavaju baš sve karakteristike Schubertova lakog rukopisa, neodoljive melodike na tragu njegova Lieda, kao i veličanstvenih, gotovo orkestralnih proplamsaja svečanosti zvučanja. Dobro artikulirano i na starom instrumentu može tako zazvučati. Stefania Neonato vještom je izvedbom s mnogo osobitog sjenčanja znala donijeti svu slojevitost djela u jasnim konturama, zaigrano i protkano tugom. Onom koja dovodi do nekontroliranih suza. K tome pijanistica nije iz vida izgubila monumentalnu cjelinu. Osobno se takva obuhvata cjeline mogu sjetiti samo s davnog recitala pokojnog Zoltana Kocsisa na Steinwayu u Lisinskom, kada nas je u velikoj dvorani bilo otprilike osamstotinjak. A i tko će slušati dvije Shubertove sonate zaredom? Zašto su podzemne vode tog uznemirenog glazbenog svijeta ljudima dosadne ili se naprosto ne žele s njim suočiti?

Drugi dio službenog dijela programa također je bio posvećen jednom kasnom opusu, pretposljednjem klavirskom ciklusu op. 118 Johannesa Brahmsa. Ciklus od šest skladbi sastoji se od četiri intermezza, jedne zavodljive romance i vrlo karakteristične balade u g-molu, forme kojoj se Brahms vratio prvi i posljednji put nakon mladenačkog opusa 10. Karakteristični slog bogate kontrapunktske fakture i raskošna zvučanja na Bechsteinu, romantičarske zanesenosti u kojoj su taktne crte tu zbog dogovorenih propisa. Sve je to u velikoj mjeri donijela Stefania Neonato. Tjeskobni Intermezzo u es-molu okončao je kompetentni recital bogato nijansirana zvučanja, čvrste logike i velike osjetljivosti.